Epizootiologija, klinička/pato-anatomska slika i dijagnostika AGMP 2. dio
dr sc Zlatko Tomljanović
Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske
zlatko.tomljanovic@mps.hr
Epizootiologija AGMP
Poznavanje epizootioloških podataka pomaže pri utvrđivanju uzroka nastanka, širenja, dinamike, profilakse i prestanka određene zarazne bolesti. AGMP ima tendenciju relativno brzog širenja te se u kratkom vremenskom razdoblju može proširiti na velike udaljenosti, što uvelike ovisi o primjenjivanim pčelarskim praksama. Izvori zaraze su bolesne i uginule pčelinje zajednice, napuštene košnice i pčelinjaci, pčelinji proizvodi iz uginulih i bolesnih zajednica te sav pribor, oprema i alat koji su bili u dodiru s bolesnom ili uginulom pčelinjom zajednicom.
Brzina i način prijenosa uzročnika ključni su čimbenici za razvoj virulencije u odnosu uzročnika i nosioca. Uzročnik se može širiti horizontalno i vertikalno između pčelinjih zajednica. Smatra se da je odnos uzročnik – nosioc, kod vertikalnog prijenosa, evolucijski usklađeniji i manje virulentan nego kod horizontalnog načina širenja bolesti.
Horizontalni način širenja uključuje prirodne načine širenja bolesti, poput grabeža i/ili zalijetanja odraslih pčela u tuđe košnice u istom ili susjednom pčelinjaku, a vertikalni prijenos odvija se putem rojenja. Također, horizontalni prijenos odnosi se na prijenos uzročnika između jedinki iste generacije, dok vertikalni prijenos podrazumijeva prijenos uzročnika s roditelja na potomstvo. Najčešći prirodni put horizontalnog širenja uzročnika između pčelinjih zajednica je grabež. Bolesna pčelinja zajednica slabi i posljedično tome mehanizmi uspješne obrane zajednice izostaju. Posebice u razdoblju nedostatka nektara i peluda u prirodi, zajednica često postaje žrtva drugih jačih pčelinjih zajednica. Pri tome, pčele tuđice odnose uz med i uzročnike bolesti u svoje košnice. Grabež se najčešće događa na završetku pašne sezone u kasno ljeto ili jesen, a rjeđe tijekom proljeća.
Brzom širenju AGMP pridonose i pčelari pri pregledu pčelinjih zajednica, vrcanju, formiranju nukleusa, spajanju zajednica, pojačavanju zajednica s hranom i leglom iz drugih zajednica, kupoprodaji pčela, hranjenjem pčela s medom u kojem se nalaze spore bakterije P. larvae te korištenjem satnih osnova načinjenim iz neraskuženog voska.
Zalijetanje pčela u tuđe košnice nije značajno za širenje uzročnika između pčelinjih zajednica. Međutim, udaljenost pčelinjih zajednica od izvora zaraze ima izravan učinak na količinu spora i brzinu razvoja kliničkih znakova bolesti. Pčelinje zajednice smještene od pola do jedan kilometar zračne udaljenosti od zaražene pčelinje zajednice imale su znatno veću količinu infektivnih spora P. larvae i razvile tipičnu kliničku sliku AGMP dok su pčelinje zajednice smještene dva i više kilometara od zaražene zajednice imale manju količinu spora bez vidljivih kliničkih znakova AGMP.
Također, utvrđeno je da pčelinje zajednice mogu duže sadržavati veliku količinu spora bakterije P. larvae bez vidljivih kliničkih znakova AGMP što je djelomice u skladu s prethodnim istraživanjima kad su utvrđene zajednice koje su duže vrijeme održavale manju količinu spora uzročnika bolesti bez da su razvile vidljive karakteristične kliničke znakove.
Tijek i ishod zaraze ne ovisi samo o količini spora bakterije P. larvae već i izvoru infektivnih spora. Naime, utvrđeno je da med može biti rezervoar spora P. larvae koje ulaze u hranidbeni lanac pčelinje zajednice tek kada postoji potreba za uzimanjem meda skladištenog u saću. Naime, pokusno davanje meda onečišćenog sporama bakterije P. larvae zdravim pčelinjim zajednicama ima sporiji infektivni učinak na prevalenciju spora u odraslih pčela, nego pri dodavanju zaraženog pčelinjeg legla u košnicu. Međutim, tijekom kasne jeseni i zime te u bezpašnim razdobljima povećava se potreba za medom te se posljedično povećava količina infektivnih spora bakterije P. larvae u odraslih pčela kao i mogućnost razvoja karakteristične kliničke slike AGMP u proljeće.
Vertikalni prijenos bakterije P. larvae odvija se putem rojenja kada polovica odraslih pčela svih dobnih skupina s maticom napusti matičnu zajednicu u obliku roja, neovisno da li se radilo o tipičnoj kliničkoj ili subkliničkoj slici AGMP kod matične pčelinje zajednice. Pri tome, količina spora uzročnika bolesti u matičnih pčelinjih zajednica s vidljivom kliničkom slikom se ne smanjuje, a simptomi AGMP budu i dalje prisutni s odmakom vremena. Međutim, količina infektivnih spora bakterije P. larvae kod rojeva, iz matičnih zajednica s kliničkom slikom, se brzo smanjuje, a klinički znakovi se uobičajeno ne pojavljuju. Također, utvrđeno je da se količina infektivnih spora uzročnika bolesti u matičnih zajednica sa subkliničkom slikom brzo smanjuje nakon rojenja.
Unutar pčelinje zajednice zarazu šire pčele radilice koje prvo obavljaju posao čišćenja košnice, a zatim hranjenja legla. Naime, pčele pokušavaju ukloniti promijenjene i uginule pčelinje ličinke te se pri tome onečiste sporama bakterije P. larvae. Kroz nekoliko dana iste radilice postaju hraniteljice pčelinjeg legla te dolaze u izravni kontakt s pčelinjim ličinkama u fazi savijene ličinke koje uzimaju hranu. Tom prilikom dolazi do zaražavanja do tada zdravog pčelinjeg legla.
Širenju spora uzročnika AGMP unutar pčelinje zajednice i između pčelinjih zajednica može doprinijeti i nametnička grinja Varroa destructor. Iako se smatralo da količina infektivnih spora bakterije P. larvae prenesena na tijelu V. destructor nije dovoljna za razvoj tipične kliničke slike AGMP, zbog njenog načina parazitiranja moguća je takozvana atipična AGMP.
Klinička/pato-anatomska slika AGMP
Brzina napredovanja bolesti i pojava karakteristične kliničke slike uvjetovana je razlikom u toleranciji inficiranih ličinaka medonosne pčele na uzročnika bolesti, ali i stupnjem genetski specifične virulencije bakterije P. larvae. Postoje različiti mehanizmi tolerancije pčela na uzročnika poput dobne rezistencije i prisutnosti inhibirajućih tvari u hrani, higijenskog ponašanja odraslih pčela za brzo otkrivanje i uklanjanje uginulih ličinki, uloge međucrijeva koje je smješteno na ulazu u srednje crijevo kao filtera spora uzročnika iz probavnog trakta u odraslih pčela te zaštitne uloge propolisa u pčelinjoj zajednici.
AGMP je bolest poklopljenog i nepoklopljenog pčelinjeg legla. Tamne mrlje na donjim dijelovima poklopca nad stanicama saća s leglom su prve uočljive promjene. Kasnije se poklopci nad promijenjenim pčelinjim leglom nabiru i sa sušenjem propale ličinke postupno uvlače u dubinu stanice. Pčele radilice pokušavaju ukloniti poklopce nad stanicama saća koje sadrže uginule ličinke pa se na njima pojavljuju rupice nepravilno izgriženih rubova.
Uginula pčelinja ličinka gubi bijelu boju, kolutićavost, sedefasti sjaj, napetost i karakterističan oblik te se pretvara u mlohavu, bezobličnu, ljepljivu tvar smeđe boje koja se rasteže u tanke niti.
Također, može se uočiti takozvano rešetkasto leglo jer ugibanjem ličinki zaostaje sve više poklopljenih stanica čime se dobiva izgled nepravilno raspoređenog poklopljenog i nepoklopljenog legla na saću. Prisutnost rešetkastog legla ima važno dijagnostičko značenje pri kliničkom pregledu pčelinjih zajednica u jesen kad matica fiziološki smanjuje i konačno prestaje s nesenjem jaja. Starenjem procesa masa propale pčelinje ličinke se smanjuje i povlači prema dnu stanice, a četiri do šest tjedana nakon uginuća priliježe u tankom sloju uz donju stjenku stanice.
Nakon dva mjeseca stanica izgleda „prazna“ pa neiskusan promatrač može postaviti lažno negativnu kliničku dijagnozu u terenskim uvjetima. Pri pregledu je važno držati okvir sa sumnjivim izgledom pčelinjeg legla u visini očiju promatrača tako da izvor svjetla dolazi iza njegovog ramena kako bi se lakše uočili ostaci propale ličinke u obliku blagog zadebljanja debljine oko jednog milimetra na donjoj stijenci stanice saća.
AGMP može se pojaviti i u subkliničkom obliku. Naime, utvrđeno je da pčelinje ličinke iz klinički zdrave zajednice mogu sadržavati spore bakterije P. larvae u medu, ponajviše u mednom vijencu koji okružuje leglo, ali i drugim vrstama uzoraka iz košnice. Štoviše, utvrđeno je da određene zajednice mogu sadržavati godinama određene količine spora bakterije P. larvae u uzorcima meda bez vidljivih karakterističnih kliničkih znakova na leglu.
Također, u pokusno inficiranim pčelinjim zajednicama s infektivnim sporama bakterije P. larvae uočene su pojedine pčelinje zajednice u kojima se nije razvila pojava karakteristične vidljive kliničke slike.
Dijagnostika AGMP
Sumnja na AGMP postavlja se na temelju svojstvenih znakova na poklopljenom pčelinjem leglu pri kliničkom i/ili patoanatomskom pregledu pčelinje zajednice, a službena potvrda bolesti postavlja se na osnovi pozitivnog laboratorijskog nalaza uzročnika u uginulim ličinkama. Bolest se u pravilu suzbija na temelju određenih Pravilnika, Programa odnosno Naredbi o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti i njihovom financiranju u tekućoj godini. Sukladno tome obvezno je klinički pretražiti sve pčelinje zajednice. Nakon postavljene sumnje provodi se laboratorijska dijagnostika. Ovlašteni veterinar mora, zasebno iz svake pojedine sumnjive pčelinje zajednice, uzeti uzorak saća s promijenjenim pčelinjim leglom, veličine 10 x10 cm, umotan u zrakopropusnu ambalažu i poslati ga u službeni laboratorij u svrhu pretraživanja.
Međutim, sukladno međunarodnim propisima mogu se, osim ostataka uginulih ličinki, za laboratorijsku dijagnostiku AGMP uzeti različiti uzorci iz košnice. Tako se spore P. larvae mogu izdvojiti iz uzoraka meda, odraslih pčela, ostataka na podnici košnice, peluda, voska te iz naizgled zdravih pčelinjih ličinki.
Postoji više metoda utvrđivanja spora P. larvae u laboratorijskoj dijagnostici. Pri tome se često provodi mikroskopiranje karbol – fuksinom obojanog razmaza pčelinje ličinke, a rjeđe različite imunološke metode poput imunodifuznog testa, imunofluorescencije s poliklonalnim antitijelima, enzimski imunološki test s monoklonalnim antitijelima i imunofluoresencije. Također, raširena je primjena lančane reakcije polimerazom (PCR) i bakteriološka pretraga na različitim hranjivim podlogama. Uzorci se prije nasađivanja moraju zagrijati na temperaturi od 90 °C kroz šest do 10 minuta kako bi se uništili drugi osjetljiviji mikroorganizmi. Zbog genotipske različitosti uzročnika inkubacija se provodi tijekom sedam dana, a vrsna specifičnost izraslih bakterijskih kolonija uobičajeno se potvrđuje PCR metodama, Plagemann testom, testom aktivnosti katalaze te prema specifičnim biokemijskim osobitostima i morfološki na temelju boje, izgleda i površine bakterijskih kolonija.
U novije vrijeme primjenjuju se metode rane dijagnostike AGMP koja ima snažno uporište u praktičnom pčelarstvu jer se spore P. larvae mogu utvrditi dvije do tri godine prije kliničkih znakova bolesti u uzorcima meda iznad legla, odraslih pčela, vosku te iz uzoraka ostataka na podnici košnice tijekom i nakon zime. Tako se može provoditi rutinska godišnja pretraga navedenih uzoraka iz pojedinih košnica, a u pozitivnim slučajevima detaljno se pregledava cijeli pčelinjak i obavlja sanacija bolesti. Švedske kolege smatraju da su odrasle pčele najbolji materijal za ranu dijagnostiku AGMP jer je utvrđena povezanost između broja spora P. larvae u uzorku odraslih pčela i postotka ugibanja pčelinjih ličinaka u košnici. Ta saznanja omogućuju predviđanje vremena potrebnog od infekcije do pojave vidljivih karakterističnih kliničkih znakova bolesti. Tako jedna vidljivo karakteristično promijenjena ličinka u saću upućuje na oko 11 % pozitivnih pčela u pčelinjoj zajednici.
Stoga se smatra da rana dijagnostika AGMP može biti temelj uspješnog programa suzbijanja AGMP na nekom području.
povezane novosti:
Foto: MALIŠANIMA ODRŽANA EDUKATIVNA RADIONICA O PČELARSTVU
Danas je, u vrtiću "Dvor", održan slovenački doručak a tokom kojeg je mališanima predškolskog uzrasta održana edukativna radionica o pčelarstvu. Edukativno predavanje održ
Samo za vrijedne pčelare | Pčelarski radovi tokom narednog perioda
Vrlo je važno oboriti što više varoe kako bi u proljeće društva ušla čista.
